Egzistencijalizam

Egzistencijalizam[1] je suvremeni filozoski pravac koji se javlja po završetku prvog svjetskog rata, postavivši u središte filozofskog interesa pitanja čovjekove egzistencije i probleme temelja te egistencije. Kao teorijski nazor, životna praksa i kulturni pokret  egzistencijalizam je uz filozofiju obuhvatio umjetnost, posebice književnost, kao i ostale probleme društvenog i duhovnog života. Način života kakav pretpostavlja filozofija egzistencijalizma jedan je svjesni izvor eminentno čovjekovih određenja, što su individualitet, paradoks i strah pred konačnošću. Sasvim ateistički, u nekim područjima čak i nihilistički, vid egzistencijalizma javlja se u Francuskoj, a začetnik tog pravca je Jean Paul Sartre. Sartrov se egzistencijalizam kojeg je izložio u svom djelu L'Etre et le néant[2] kreće u okvirima tradicionalne napetosti egzistencija/esencija. U toj napetosti egzistenciji prethodi esencija, čime je naglašen vid čovjekove slobode, odnosno njegova mogućnost vlastite sudbine: „Čovjek je ono što čini"[3]. Psihološka i sociološka stanja, koja se otkivaju kroz književnost tog razdoblja, također su dodatno naglašavala egzistencijalističko propitkivanje. Sama literatura, kao što je rekla Simone de Beauvoir (Sartrova životna suputnica), pomaže izlaženju izvorne egzistencije u svoj njenoj realnosti.

Stvaralaštvo Alberta Camusa također prati ovu smjernicu, odnosno i on svim dostupnim književnim sredstvima želi postići uvid u apsured čovjekovog postojanja. Francuski filzofi egzistencijalizma često nazivani i sartrova grupa, bili su aktivno društveno angažirani, a okupljaju se oko časopisa Les temps moderns (Moderna vremena). Egzistencijalizam kao kulturni pokret svoje temelje ima u građanskom intelektualizmu, i značajno je obilježen na konkretizaciju djela pojedinca, koji radi nemogućnosti pronalaženja vrijednosti u društvu živi svoje vlastite vrijednosti kao opće. Taj bunt pojedinca je i glavni razlog kritiziranja egzistecijalizma kao filozofskog pravca koji utječe na krizu u društvu. 

Egzistencijalizma je i smjer u književnosti koji najbolje izražava stvaranje francuskog filozofa i književnika Jean Paula Sartrea. On se bavio problematikom književnog stvaralaštva i time veoma utjecao na francusku književnu kritiku, koja djela uglavnom analizira u kontekstu filozofske problematike koja je u njima sadržana. (...) Upravo iz primjene fenomenologije i egzistencijalizma razvila se filozofija književnosti. [4]

Jean Paul Sartre

Jean Paul Sartre, francuski egzistencijalist, rođen je u Parizu 1905.[5] Po završetku osnovnoškolskog i gimanzijskog obrazovanja upisao je najpoznatiju francusku visokoškolsku ustanovu za studij književnosti i filozofije École Normale supérieure (1924-1928). Nakon diplome poučavao je filozofiju u pariškim i okolnim gimnazijama. Za studentskih dana upoznao je i svoju životnu suputnicu Simone de Beauvoir. Od 1933. do 1935. radio je istraživanja na francuskom institutu u Berlinu i Freiburgu. 1936. do 1938. objavljuje filozofsku novelu La nausée (Mučnina), zbirku priča, te brojne filozofske studije. 1939. pozvan je u vojsku (meteorološka jedinica), a 1940. s miljun i pol drugih francuskih vojnika biva zarobljen. U to vrijeme pristupio je i francuskoj komunističkoj partiji, ali u znak protesta na Staljinov savez s nacističkom Njemačkom 1939. izlazi iz partije. Nakon kratkog zarobljeništva vraće se poučavanju u školama, no on i Simone dobivaju službe na različitim mjestima u Francuskoj, što ih je navelo da izazovu skandal među učenicima i roditeljima i objave svoju ekscentričnu i pustolovnu izvanbračnu zajednicu. Napušta profesorsko mjesto 1945. i osniva časopis Les temps moderns (Moderna vremena), od 1952. u potpunosti se okreće propagandi i polemici, što najbolje prikazuje njegova beletristička proza. Kao najplastičniji prikaz Sartreova egzistencijalističkog stava o čovjekovoj sudbini smatra se njegova drama Huit clos (Iza zatvorenih vrata). Značajni Sartrov uspon u francuskim i izvanfrancuskim okirima počinje 1945. Slovi za živu legendu, jer pokušava filozofiju, koja je do tada bila namjenjena samo uskom krugu, približiti laicima, a usto je i sjajan propagandist. 1964. odbio je Nobelovu nagradu za književnost s objašnjenjem da ju dodjeljuje ustanova kojoj je glavna briga zadržati građanske vrijednosti, a ne promovirati nove ideje, no rekao je da bi ju prihvatio da mu je bila dodjeljena tijekom alžirskog rata.

Može se reći da cijeli Sartrov opus jako dobro prikazuje napetosti suprotnih ideja, izgubljenosti ljudskog duha i potrebu za perspektivom ljudi onog vremena. Glavni Sartrov odgovor na sve čovjekove izgubljenosti, zbunjenosti i očaje jest u čovjekovoj slobodi, u kojoj on vidi smisao ljudskog postojanja. Takva prvotna sloboda nužno navodi čovjeka na odabir i djelovanje, jer život će biti samo ono, ali i sve ono što čovjek sam od njega učini.  Tijekom 60-tih i 70-tih zalagao se za opravdane pobune naroda Trećeg svijeta protiv imperijalizma Zapada, između ostalog podržavao je i studentsku pobunu u Parizu 1968. Trenutak Sartrova umiranja i smrti najbolje je opisala njegova Simone u La cérémonie des Adieux (Svečanost oproštaja). Sartreovu pogrebu 19. travnja 1980. na pariškom groblju Montparnasse prisustvovalo je 50 000 ljudi.

Mašta i sloboda

Još kao profesor Sartre se počeo baviti književnošću, s posebnim naglaskom na problem mašte. Četrdeste godine bile su period Sartrova najplodnijeg literarnog stvaralaštva. Počevši sa La Nausée (Mučnina) 1938. u kojem iznosi odnose između protežnosti i potreba u životu kao i u umjetnosti. U vrijeme rata nastaje trilogija Les Chemins de la liberté (Putevi slobode), gdje prikazuje živote nekoliko grupa pariških intelektualaca, odnosno njihova ponašanja u kratkim mirovnim razdobljima rata, koji su potiskivanjem vlastite slobode predodredili svoje živote, takvim pasivnim stavom,  na najniže udarce. Predstavnik te ideje je Mathieu, sveučilišni profesor, glavni lik ambivalentnog ponašanja, kojem je u svom košmaru misli glavna preokupacija pronaći novac za pobačaj njegove dugogodišnje ljubavnice. U to vrijeme nastaje i ratno alegorijsko djelo Les Mouches (Muhe). Djelo opisuje i istražuje snagu ljudske slobode suočenu s nevoljama, tj. Pokret otpora za vrijeme Njemačke okupacije. Smrtonosne posljedice konfliktnih ljudskih odnosa i samorazočarenja prikazane su u Huit clos (Iza zatvorenih vrata) 1944. Les mains sales (Prljave ruke), djelo koje govori o iznađima realizma i idealizma, istinama, lažima i o uređenim političkim obvezama ilirskog društva kao zamišljenim postavkama komunističkih zemalja istočne Europe. U djelu L'imaginaire (Sanjar) iz 1940. govori o psihološkom fenomenu mašte. „Glavna značajka mašte je sposobnost ljudskog uma da zamisli ono o čemu nije riječ"[6].

Unatoč velikom književnom opusu Sartre se duboko razočarao u književnosti, a upravo to razočarenje glavni je motiv autobiografskog djela Les Mots (Riječi). Sartre je tvrdio kako bi književnost trebala biti društveno angažirana i time je htio ispraviti mišljenje o svetosti književnosti, koje je bilo uvriježeno u Francuskoj krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Uistinu vrijedno književno djelo, prema Sartru, je tek ono u kojem pisac napušta svoj dvor od bjelokosti kako bi se potpunom predanošću angažirao u napretku,  za čovjeka i socijalizam. Takvog pisca naziva l'ecrivain engagé (angažirani pisac). Sartre je naime tvorac pojma i smjera angažirane književnosti i angažiranog pisca. Na osnovi toga što se književnost služi značenjima riječi Sartre zaključuje da je prozna književnost angažirana i da je njezina narav potpuno različita od drugih vrsta umjetnosti, dakle literatura ima socijalnu i egzistencijalnu ulogu, a ta uloga pomaže čovjeku u razotkrivanju slobode i socijalne ispraznosti. To razotkrivanje događa se na nivou značenja riječi, a prostor izražavanja značenja riječi jest proza. Takva angažirana književnost od pisca traži da otkriva svijet i pokazuje ljudima pravu narav stvari, a oni će kada to uvide sami preuzeti određene odgovornosti i angažirati se.

Egzistencijalizam je humanizam

Iz uvida u Sartrov životopis dalo bi se zaključiti da je njegov studentski život kao i kasniji posao savršena ulaznica iznimno inteligentna čovjeka u društveni sustav prilagođen ukusu i darovitosti, ali upravo je ta podloga iznjela djela koja neprestano izražavaju pobunu protiv vlastita društva i sustava, no tu pobunu, tj. Sartrovu viziju egzistencijalizma on sam najbolje objašnjava u predavanju L'existentialisme est un humanisme.[7] u tom predavanju prvenstveno iznosi odgovore protiv kršćanskih filozofa i marksista, koji njegovu filozofiju nazivaju antihumanističkom. Među najznačajnijim prigovorima su osude Sartrove filozofije egzistencijalizma, kao kontenplativne, splekulativene, one koja naglašava gadost, ukida Božje zapovijedi i dokida vrijednosti. Sartrova rekacija na optužbu o kontemplaciji i spekulaciji jest njegova angažirana književnost, a na antihumanizam njegovo zalaganje za pojedinca.

U tom predavanju govori još i o odnosu esencije i egzistencije, koji je formuliran u prepoznatljivom Sartrovom aksiomu: „Egzistencija prethodi esenciji". „L'homme existe d' abord, et ensuite seulement il est ceci ou cela: c'est en se jetant dans le monde, en y soffrant, en y luttant qu'il se définit peu à peu, et la définition demeure toujours ouverte."[8] Esenciju kreira egzistencija u prostoru djelovanje, odnosno egzistencija nije činjenica već zadatak koji treba riješiti svaka individua u vlastitim činima. Međutim svijet se oslanja na trajnost egzistencije u svijetu iz razloga što se transcendencija svijesti oslanja na činjeničnost. Prema ovome Sartrovo tumačenje egzistencije nije odveć daleko od zapadne metafizike bića, određene idejom transcendecije.

Predavanje završava mislima o izboru, djelovanju, odgovornosti i slobodi. U svakoj situaciji čovjek je određen izborom, bilo onim već odabranim, trenutnim ili budućim. U svakom slučaju on je slobodan i mora izabrati jer izbor je izvor čina, a tek je čin ono što esenciji pruža egzistenciju. Tek sam čin ispunja čovjekovu slobodu, koji je primarno nesencijalan, da bi postao esencijalan, što je proces stvaranja esencije. Kada govori o odgovornosti koja je nedjeljivi dio svakog izbora i čina Sartre iznosi svoj poziv na Kanta o čovjekovoj maksimi prema kojoj određuje svoj život. Život prema tom pravilu znači da svaki pojedinačni čin dodiruje i uključuje cijelo čovječanstvo, jer samim tim što je čovječji, taj čin je zajednički svim članovima. 

Bitak i ništavilo

U djelu L'Etre et le néant[9] nastalom 1943. na 632 stranice razrađuje Sartre zamisao o slobodi, te i ovdje slobodu prikazuje kao glavno obilježje nešeg iskustva koje nam omogućuje sudjelovanje u karakterističnim ljudskim aktivnostima, poput čitanja, razmišljanja, predviđanja i odabiranja. Sartre upotrebljava tešku stručnu terminologiju tako da se, površno, predmet rasprave čini zamršenijim nego što to zaista jest. Ljudsku svijest naziva pojmom le pour-soi  što znači ono za sebe, dok fizičke predmete u svijetu naziva en-soi, sa značenjem ono po sebi. Ono za sebe teži ostati ono za sebe, ali da istovremeno postane ono po sebi. Time se zapravo misli da bi smo svi mi htjeli biti ono što jesmo, ali s punom sviješčću da to jesmo. No, tvrdi Sartre, da takav odnos niti jedno ljudsko biće nikada ne može postići. Najpoznatiji retci L'Etre et le néant  su oni o konobaru koji je toliko nesiguran u vlastiti identitet konobara, da glumi konobara. Tom slikom objašnjava da smo zbog svijesti koju imamo o sebi neslobodni biti ono što jesmo, stoga glumimo sebe što je zapravo jedan jedini način i to ne autentičan da bi pristupili tom problemu. Pojam ništavila Sartre preuzima od Heideggera kod kojeg se on odnosi na nepredmetnost bitka. 

Kritika dijalektičkog uma

Među značajnije filozofske radove ubraja se i Critique de la raison dialectique[10], u kojoj je transparentna njegova zainteresiranost za Marksa. Namjera kritike je gotovo nemoguća. Radi se dakle o hipotetskom pokušaju pomirenja i prožimanja egzistencijalizma i marksizma, kojeg Sartre smatra pomalo sklerotičnim. Želi također probuditi kolektivnu svijest s individualnim odgovorima i time unijeti egzistencijalizam u uski kontakt s materijalnom stvarnošću povijesne egzistencije. U djelu također ispituje socijalne i političke pravce kao što su grupni čini, povijesne promjene, revolucije i općenito ponašanja u kontaktu s materijalnim. Ovdje čini pomak u svojoj misli, od čvrstog zalaganja za potpunu čovjekovu slobodu, ka priznavanju povijesnih i materijalnih utjecaja na individualni i grupni izbor. Tu upotrebljava Engelsovu misao kojom opravdava dva spomenuta utjecaja na čovjeka: „Men make history on the basis of what history has made them"[11]. Ukratko ljudska se povijest za Sartra pojavila kao dijalektički proces određenog trenutka povijesti i zato je otkrivanje dijalektičkog smisla povijesti i spoznaje i samo dijalektički uvjetovano poviješću, time mehaničko shvaćanje povijesti postaje samo pojavnost.

Putevi filozofije i umjetnosti

Sartrova filozofska misao započinje osvrtima o problemu mišljanja, gdje se kreće od fenomenološke metode prema egzistencijalizmu, osvrčući se na Hegelovu dijalektiku. Otkivajući pojam imaginacije razvija vlastitu strukturu umjetničkog djela, počevši opet Husserleovim mislima približava se Hartmanovoj estetici i razvija razliku između proze i poezije oblikujući vlastiti estetski sustav. Time želi pokazati kako i egzistencijalna filozofija, tj. iz nje proizašla egzistencijalna proza su dva modusa bića koje je dužno činiti (angažirati se) i samim time nosi odrednice estetskog. Uz proučavanje navedenih tema Sartre se bavio i poviješću, posebice suvremenom, dakle marksizmom i upravo u tim djelima o povijesti Sartre iznosi svoj pojam prakse.

Djela prevedena na hrvatski

Obzirna bludnica i Nesahranjeni mrtvaci u Dvije drame, prijevod Radovan Ivšič (Zagreb: Matica hrvatska, 1951)

Mučnina,  prijevod Tin Ujević (Zagreb: Zora, 1952) i (Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske, 1980., 1983.)

Mučnina, prijevod Zlatko Crnković (Zagreb: Konzor, 1997)

Zid, prijevod Jerka Belan i Iva Adum (Zagreb: Epoha, 1958)

Intimnost i Soba, prijevod Jerka Belan (Zagreb: Matica hrvatska, 1965)

Odgoda, Riječi, prijevod Višnja Machiedo, Rva Feller-Zdenković (Zagreb: Sveučilišna naklada Liber, 1977)

Filozofske i političke rasprave, prijevod Nadežda Čačinovič-Puhovski i dr. (Zagreb: Školska knjiga, 1981)

Sartrova pisma Wandi, prijevod Alka Škiljan (Zagreb: Treći program Hrvatskoga Radija, 1991)

Albert Camus

Albert Camus rođen je 1913. godine u Mondoviju, u Alžiru.[12] Otac mu je umro za vrijeme Prvog svjetskog rata, a  othranila  ga je  i školovala majka. U njegovom su razvoju veliku ulogu imali kazalište i nogomet. Studirao je filozofiju, na Filozofskom fakultetu u Alžiru. Usprkos siromaštvu, Camus je u mladosti često putovao. Njegove prve knjige zapravo i jesu svojevrsni lirski putopisi Journaux de voyage (Dnevnik putovanja). Za vrijeme studija radi kao novinar, prodavač automobila i meteorolog. Pravu slavu, međutim, Camus stječe kratkim romanom L'etranger (Stranac), prvotno objavljenim 1942. godine. Iste godine Camus objavljuje i Le mythe de Sisyphe (Mit o Sizifu), fascinantan filozofski esej, koji je i svojevrsni komentar romana L'etranger. Neki kasniji romani (La peste, La chute; Kuga, Pad) za neke možda i jesu bolji od L'etranger, ali nijedna kasnija esejistička Camusova knjiga,  nije važnošću usporediva s Le mythe de Sisyphe. Inače, u vrijeme izlaska ovih dviju knjiga Camus je aktivan u francuskom Pokretu otpora. S članovima Pokreta izdaje časopis Combat (Borba). Poslije Drugog svjetskog rata Camus će se istaknuti i kao dramski pisac, a njegov L'homme révolté (Pobunjeni čovjek) potaknut će polemiku sa Sartreom, što je jedna od najslavnijih intelektualnih rasprava uopće. Do razilaženja je došlo jer unatoč prihvaćanju općih načela egzistencijalizma Camus se nikako ne slaže sa Sartrovim poimanjem egzistencijalizma koji je ništavilo. Camus smatra da se apsurdnost života ne može poistovjetiti s ništavilom i isto tako da u redu bitka egzistencija ne može prethoditi čovjekovoj esenciji. Godine 1957. Camus je dobio Nobelovu nagradu. Samo par godina kasnije, međutim, filozofa apsurda zadesila je apsurdna sudbina. 1960. godine automobil u kojem su se nalazili Michel, Janine i Ana Gallimard, njihov pas, te Albert Camus, sletio je sa ceste. Camus je ostao na mjestu mrtav, a ostali suputnici su preživjeli. U torbi, koju je Camus imao sa sobom u trenutku smrti, pronađen je rukopis njegovog nedovršenog romana Le premier home (Prvi čovjek), rukopis koji će njegova kćerka objaviti 1994. godine u izdavačkoj kući "Gallimard". Djelo govori o francuskim naseljavanjima Alžira, odnosim doseljenika i domorodaca i kasnijih naraštaja iz kojih je i sam Camus.

Književnost i kriza civilizacije

XX. stoljeće obilježeno je misaono-etičkim opusom Alberta Camusa. Camus je za sebe često govorio da se ne smatra filozofskim misliocem nego prvenstveno umjetnikom riječi. Ipak ne može se reći da je Camus veliki pisac samo po tome što je pisao lijepe i čitke umjetnički uzbudljive knjige. Za Camusa je lijepota književnost i više od književnosti. Književnost je za njega trenutna živa snaga koja u konkretnom trenutku daje smjernice i kritizira dostojanstvo i svijeta i čovjeka, a ipak književnost je na početku XX stoljeća bila zapostavljena, pa čak i zlostavljana. Umjesto da čovjeka upučuje na ljepotu i svetu nepovredivost života, naša epoha, smatra Camus, nudi ograničeno kretanje ograničene povijesti. Camus svoju knjigu pod naslovom Kronike[13] započinje retcima: „XVII  stoljeće je bilo stoljeće matematike, XVIII fizike, XIX biologije, a naše je stoljeće, stoljeće straha"[14]. XX stoljeće se dakle više ne zna kontrolitrati, usuđuje se proizvoditi atomske bombe i upotrijebiti ih pod nazivom znanstvenog socijalizma. Taj znanstveni socijalizam i marksizam vjeruju u slijepi, ali nužni hod povijesti prema njezinom kraju. Ipak oni koji uspiju preživjeti, ne žive životom dostojna čovjeka, uronjeni su u strah, u nezaobilaznoj ljudskoj samoći i grobnoj šutnji.

Jedno od najznačajnih Camusovih djela, je i djelo L'homme révolté[15]. U ovom djelu iznosi dramatizirani prikaz povijesti europskih ideja, od prosvjetiteljstva do sredine XX. stoljeća. Taj povijesni okvir i ideja ogoljele depersonalizirane povijesnosti omogućila mu je da naglasi kako je upravo oholost tih povijesnih europskih ideja dovela do toga da ideje naoružane silom izvrše, u XX stoljeću, neviđeno nasilje nad životom i svijetom.  Iz ovog razloga Camusu je predbačen antikomunizam i potpuno zanemarivanje povijesne dimenzije čovjekove sudbine, što je daleko od Camusove misli, jer on naime jedino kritizira apsolutiziranje povijesti, a ne njezinu vrijednost i utjecaj. Zbog navedenih Camusovih stavova aktualna intelektualna elita zanijekala je njegovoj misli svaku filozofsku kompetentnost.

L'etranger[16] se često doživljava kao modernistički roman, svojom zgusnutošću taj roman upučuje na model novog romana. Odnosno fabula se svodi na čistu literarnost, poigravanje jezikom i oblicima. Camus je uspio postići da se cijela jedna generacija poistovjesti s Meursaultom, njegovom ravnodušnošću prema ljudima i institucijama i dojmom da je sve laž. Pobuna u strancu proizlazi iz osude na smrt, a on je samo volio život, u tome nema izlaza, sve je besmisleno i apsurdno. Ovo djelo, osim što je postalo klasikom svjetske književnosti, duboko izražava Camusovo iskušenje nihilizom i uvjetovanost rodnim Alžirom.

Apsurd

Pojam apsurda glavni je pojam Camusove filozofske misli, tako da se on smatra filozofom apsurda. Apsurd kod Camusa označava besmislenost ljudskog života, koja se ne može osmisliti putem revolta, ali tim revoltom utječe na svoju veličinu i dostojanstvo.[17] Važno je dakle da čovjek u svakom trenutku svojega života posjeduje viziju prošlog, sadašnjeg i budućeg osobnog identiteta. Bez posjedovanja tog identiteta, čovjek bi bio kao formirani oklop koji ima svoj naziv, ali ne i svoju svrhu, odnosno nema sliku o samome sebi. Doduše taj put konstituiranja slike o samome sebi, nema kraja, odnosno uvijek završava u kaosu, koji proizvodi sam čovjek. Time putanja ljudskog života ima smjer, od onoga za čime teži, do onoga kako je prisiljen živjeti, jer time je uvjetovan, ako uopće želi postojati. Tu Camus pronalazi prostor za umjetnike i filozofe, a taj bi prostor zapravo trebao pripadati svima. U tom eteru, postojale bi egzistencije bez prisile. Camus smatra da bi nas upravo svijest o apsurdu našeg sutra trebala poticati na pronalaženje životne vizije, ali time nikako ne proklamira apsurd, kao cilj i način života, nego samo naglašava njegovu poticajnu ulogu. Život je zaplet opasnosti, ali pojedinac pred zrcalom svoga života može promijeniti, ako ništa drugo onda barem svoj unutrašnji pogled na same sebe. Pošto se navedeni pojam apsurda sve više počeo upotrebljavti kao istoznačnicu za besmislenost života, i vezivati za egzistencijalističke metafore filozofa poratne francuske, Camus ga se odriče ne želeći da ga se dovodi u vezu s egzistencijalizmom. U jednom je razgovoru izjavio da zazire i od same upotrebe te riječi, čak i u spontanome svakodnevnom riječniku. Od tada svoju misao umjesto pojmom apsurda objašnava sintagmom, da je samo htio polazeći od nihilizma našeg vremena, zagovarati pozitivne vrijednosti čovjeka, društva i svijeta. 

Kroz cijeli književni kao i filozofski opus Alberta Camusa može se uočiti jedna glavna tema, koja jedino mijenja svoje oblike, s obzirom na kontekst, to je dakako tema apsurda. Upravo to je ono što zadivljuje. Činjenica da je Camusova misao cijelog njegovog života zadržala isti put pokazuje njegovu atipičnost i egzemplarnost među suvremenicima. Odsutnošću spekulativnih revizija i rezova Camus je stvorio književnost zbog koje je postao upravo ono čemu je najmanje težio - postati klasikom. 

Klasik i buntovnik

Iako filozof apsurda Camus u svojem vlastitom književnom stvaralaštvu nije uvelike posezao za novim formama i neprovjerenim oblicima, odnosno koristio je uvijek provjerenu tehniku, primjerenu problemu i temi koju je želio umjetnički oblikovati. Ne obvezujući se time ni tradicionalnim ni modernim formama isključivo, ali uvijek je ta forma odgovarala određenom estetskom kanonu. Camus je smatrao da svako djelo mora imati neki estetski kriterij, te da su čisti formalizma i realizam suhoparni, da bi adekvatno prezentirali određenu ideju. Književni rad Alberta Camusa postigao je daleko više značaja nego njegova filozofski rad, ipak njegov pojam apsurda utjecao je na razvoj ideja kako u umjetnosti tako i u filozofiji. Pojam apsurda je i dalje aktualan u svojem razjašnjenom značenju koje je dao upravo sam Camus.

Djela prevedena na hrvatski

Stranac,  prijevod Dane Smičiklas (Zora, Zagreb, 1951.)

Odabrana djela, prijevod Ivan Hergešić (Zora, Zagreb, 1971.)

Stranac, prijevod Zlatko Crnković (Znanje, Zagreb, 1981.)

Kuga i Pad, prijevod Melita Wolf (Školska knjiga, Zagreb, 1995.)

Prvi čovjek (Ceres, Zagreb, 1996.)

Sartre i Camus

Glavna poveznica između Sartrea i Camusa je egzistencijalistička filozofija. Jedan i drugi duboko su pogođeni tadašnjim događanjima na tlu europe, suvremenici Drugog svjetskog rata i ekonomsko političkih turbulencija. Iako učenici srodne misli razvijaju se u različitim smjerovima naglašavajući isti problem. Gorući problem je čovjek, njihov suvremenik, kojeg ubija glad, zatupljuje jednoličan rad, pokreće nepokretna masa i obilježavaju parole. I Sartre i Camus pokušavaju dati odgovore tom čovjeku o smislu njegova života. Sartreovi odgovori usmjereni su na konkretnu odluku i djelovanje svakog pojedinca, jer upravo time određuju sebe unatoč svim ograničenjima i izgovorima dok Camus u samom apsurdu ljudskog života vidi prvi i najjači motiv za konkretno određenje. Do razlike dolazi u tome što Sartre sve ostavlja na samome čovjeku, a Camus govori o tome kako svatko prema svom afinitetu može pronaći izlaz iz apsurda bilo to kroz vjeru, društvenu organizaciju ili umjetnost. Upravo je navedena razlika dovela do najveće intelektualne polemike prošlog stoljeća. Sartre je predbacio Camusu inertni stav prema aktualnim problemima i čak ga proglasio buržuom, na što je ovaj reagirao izjavom o minoritetu Sartrove filozofske, pogotovo književne kompetencije.

O životu i djelu ova dva filozofa potrebno je reči mnogo više, jer koliko god smatrali njihovu filozofiju buntovnom i nefilozofskom ona je itekako vrijedna pažnje. Koje li je vrijeme sve svoje ideje crpilo iz čovjeka, koje je razdoblje u povijesti filozofije bilo toliko obilježeno isključivo pitanjima čovjekove egzistencije, esencije i njegova života u apsurdu. Egzistencijalistička filozofija u svojoj ideji ostvarenja čovjeka kao čovjeka najbolje se može prikazati objedinjenim Sartreovim i Camusovim stavom.Temeljna teza egzistencijalizma je da čovjek svojim znanjem i osjetilima ne može spoznati smisao života (esenciju, bit). Preostaje mu ili vjera ili apsurd, besmisao života. Čovjek je bačen u život protiv svoje volje i to je temelj apsurda. Apsurdna egzistencija okreće se sama sebi jer joj ništa drugo ne preostaje. Jedino što je sigurno u životu jest da mi biološki i tjelesno postojimo (lat. egsistere - postojati) sada i ovdje, u prostoru i vremenu. Svaka je druga esencija (vjerska, nacionalna, ideološka itd), bit izvan same egzistencije, izmišljotina. Posljedica takvoga razmišljanja jest da je čovjek u moralnom smislu apsolutno slobodan da bira sve moguće varijente od rođenja do smrti i da je svaka jednako vrijedna jer ne postoji nikakva etička odrednica. Druga posljedica tog razmišljanja je da ne postoji esencijalna veza različitih egzistencija: čovjek se rađa i umire potpuno sam bez obzira na sve društvene veze u svome životu.

Literatura

BOŠNJAK, B., Povijest filozofije (Zagreb: NMH, 1993).

CAMUS, A., Albert Camus, prir. Tarle, J. (Zagreb : Školska knjiga, 1995).

CAMUS, A., Kronike (Beograd: Nolit, 1975).

CAMUS, A., Pobunjeni čovjek (Zagreb: Zora, 1971).

CAMUS, A., Stranac, prijevod Dane Smičiklas (Zagreb: Zora, 1951).

DIMIĆ, I., Pristup romanima Alberta Camusa (Beograd: Naučna knjiga, 1970).

DICTIONNAIRE DES PHILOSOPHES, ur. Huisman, D., Sartre i Camus (Paris: Puf, 1984).

KOVAČ, N., Sukob bića i idela (Sarajevo: Svjetlost, 1975).

LE CELZIO, J-M., Un home exemplaire, u Les critiques des notre temps et sartre (Paris: Gallimar, 1973).

POBUNA U APSURDU, ur. Bošnjak, A., Zbornik radova sudentskog simpozija o filozofiji Alberta Camusa (Zagreb 2004).

ROUTLEDGE ENCYCLOPEDIA OF PHILOSOPHY, ur. Craig, E., Sartre J.P., (London: Routledge, 2005).

SARTRE, J.P., Egzistencijalizma je humanizma, pr. Sutilć, V. (Sarajevo: Veselin Masleša, 1964).

SARTRE, J.P., Filozofske i političke rasprave (Zagreb: Školska knjiga, 1981).

SARTRE, J.P., Kritika dijalektičkog uma (Beograd: Nolit, 1983).

SARTRE, J. P., L'existentialisme est un humanisme (Paris : Nagel, 1946).

SOLAR, M., Teorija književnosti (Zagreb: Školska knjiga, 2001).

THINKERS OF THE TWENTIETH CENTURY, ur. Turner, R., Sartre (London: St. J., 1987).

THE ENCYCLOPEDIA OF PHILOSOPHY, ur. Edwards, P., vol. VII, Sartre J.P (London: Collier-Macmillian Limited, 1967).

ZUROVAC, M., Umjetnost i egzistencija (Beograd: Mladost 1978).

ZUROVAC, M., Umjetnost kao istina i laž bića (Beograd: Matica srpska, 1986).

[1] Vidi ROUTLEDGE ENCYCLOPEDIA OF PHILOSOPHY, ur. Craig, E., Sartre J.P., (London: Routledge, 2005).

[2] Sartre, J.P., Biće  i ništavilo (Beograd: Nolit, 1984).

[3] Le Celzio, J-M., Un home exemplaire, u Les critiques des notre temps et Sartre (Paris: Gallimar, 1973).

[4] Solar, M., Teorija književnosti (Zagreb: Školska knjiga, 2001), 275.

[5] Vidi Bošnjak, B., Povijest filozofije (Zagreb: NMH, 1993).

[6] Zurovac, M., Umjetnost i egzistencija (Beograd: Mladost 1978), 47.

[7] Sartre, J.P., Egzistencijalizma je humanizma, preveo Vanja Sutilć (Sarajevo: Veselin Masleša, 1964).

[8] Iz Sartre, J. P., L'existentialisme est un humanisme  (Paris : Nagel, 1946), 32.

[9] Sartre, J.P., Biće  i ništavilo (Beograd: Nolit, 1984).

[10] Sartre, J.P., Kritika dijalektičkog uma (Beograd: Nolit, 1983).

[11] Routledge encyclopedia of philosophy, ur. Craig, E., Sartre J.P., (London: Routledge, 2005), 477.

[12] Vidi BOŠNJAK, B., Povijest filozofije (Zagreb: NMH, 1993).

[13] Camus, A., Kronike (Beograd: Nolit, 1975).

[14] Isto str. 6.

[15] Camus, A., Pobunjeni čovjek (Zagreb: Zora, 1971).

[16] Camus, A., Stranac,  prijevod Dane Smičiklas (Zagreb: Zora, 1951).

[17] Vidi: Kovač, N., Sukob bića i idela (Sarajevo: Svjetlost, 1975).

[18] Camus, A., Govori u Švedskoj, u Albert Camus, prir. Tarle, J. (Zagreb : Školska knjiga, 1995).